Sedela je u lokalnom kafiću sa drugarom iz detinjstva. Prošlo je godinu dana od kada su tu zadnji put sedeli, ali to njima ništa ne znači, uvek je kao da su se juče rastali. Smeha i šale im ne manjka, sa njima je stalno tako. I sada kada živi preko i oboje imaju porodice i ozbiljne poslove, podetinje kada se sretnu.
Bar par puta godišnje se vide, nekada prođe i duže, ali čim se sretnu vrate se one priče iz srednje škole. Nesvesno počnu da ogovaraju, prepričavaju događaje, svaki put nešto uveličaju… okrenu se i temama iz sadašnjih života, bockaju i podbadaju jedno drugo. Poznaju se jako dobro, tako da priči nikada kraja.
Smeh odzvanja oko njih, a ljudi su navikli, čak i gazda kafića kaže, “znao sam da ste tu pa sve puca koliko se smejete.”
To su oni, volela ga je i poštovala što je uvek bio iskren, ali i sve gledao sa vedrije strane. Oduvek su jedno drugom smeli sve da kažu i lepo i ono manje lepo, poteškoće na poslu u brakovima. Otvoreno su pričali i savetovali se, znali da su jedno kod drugog sigurni i da to nikada neće otići dalje. Podržavali su se međusobno, brinuli jedno o drugom, ostalo im je to još iz mladosti. Tajni nije bilo, a bilo je svačega tu za ovih 25 godina druženja. Bodrili su jedno drugo, ali i prozivali se i peckali. Umeli su sve da okrenu na šalu i na tuđ i na sopstveni račun. Njihove porodice su se poštovale i uvažavale međusobno, ali su najviše voleli da sednu njih dvoje sami pa da opletu… što po bračnim drugovima, što po poslu, ili već nekim događajima…
Tako je bilo i ovog puta, rekla mu je da je ozbiljno odlučila da napiše knjigu. Počeo je glasno da se smeje, a ona mu se pridružila, znala je dobro šta misli.
“Čekaj, čekaj, ozbiljna si? Pa ja to ne smem čitati…”, jedva je izgovarao u pauzama smeha, “Koliko misliš da je to pametno?”, zadirkivao ju je. Odmahivala je rukom, jer suze su joj lile, a do reči nije mogla da dođe, opet je dobila onaj svoj glupi napad smeha kada izgleda nenormalno…
“Ma znaš, jasno mi je sve, nego biće mi neprijatno, poznajem sve te ljude”, nastavljao je drugar da bocka po svome.
“Prestani!”, jedva je izgovorila, “nije tako… dobro ‘ajde, biće tu svih nas i nekih naših događaja, naravno i tuđih… ali menjam, maštam malo, malo dodajem.”
“Znam, mene i brine što malo!”, već se gromoglasan smeh orio malim kafićem.
“Sve te molim da još malo porazmisliš!”, nastavljao je u istom maniru. Oduvek su se ovako šalili, zna ona da je on podržava. Veselili su se uspesima jedno drugog, svakom bitnom događaju. Dugo su još sedeli, razgovarali, malo ozbiljno, malo kroz šalu.
Opominjao ju je da će biti glupo kada sretnu nekog gospodina iz njenih priča da mu se ne javi, “Ćao 135, zdravo zdravo 186!”- aludirajući na stranice njene, još nenapisane, knjige. Naravno ponovo smeh cirkus i suze.
Na rastanku ruka ruci i pozdravljanje familije i svega onoga što i kako red nalaže. I naravno čuveno: ”Daj porazmisli o toj knjizi, znaš da čekamo treće dete i glupo je da sada Sofiji objašnjavam kako si ti ipak neuračunljiva i da te proglašavam za fiju posle 25 godina druženja”, nije mogao da odoli, a da ne zada zadnje peckanje.
“Ništa ti ne brini, samo ti krivi mene”, nastavljala je ona u istom maniru, “Ovog puta u knjigu idu samo frajeri, koleginica, devojaka i slučajnih susreta iz Zagreba nema, jok vala ovaj put.”
“Auu, pa ti misliš u nastavcima da pišeš, Bog te, svi smo nadrljali, moram ostale da zovem, a prvo kumu…”, nije odustajao od provokacija.
“Ne brini, svi su obavešteni, nego ponestaje mi priča i inspiracije, svi ste usporili, šta je, godine stižu?, odgovarala je u istom stilu.
“Ne brini za par meseci sam nazad u Bg i eto nove priče”, namignuo je.
Podigla je ruku u znak pozdrava i krenula ka suprotnoj strani, “Ej, ne boj se, neće provaliti niko, možda eventualno devojka sa frćkavom kosom…”, dovikivala je. Oborio je glavu i odmahnuo, znala je da je sada u mislima negde u okolini Splita. Zna mu boljku…
Ipak ga poznaje skoro punih 25 godina!